Jedina nizozemska knjiga koja je poništila potpunu zabranu knjige:
Sada besplatno širom svijeta za preuzimanje
Indiskretni špijuni, zlonamjerni general i nevini civili: General zataškavanja čita se kao uzbudljiv špijunski roman. Ali ona također služi
kao svjedočanstvo o tome kako je nizozemska operacija zataškavanja potpuno izmakla kontroli. Ulog: fotografije koje prikazuju ratne zločine u Srebrenici.
Knjiga je zabranjena, ali je odluka u žalbenom postupku poništena.
Svi ovi događaji opisani su u besplatnom engleskom izdanju.
Preuzi
i slobodno ga širi – kao mali poklon u borbi protiv cenzure.
The Cover-up General, Edwin Giltay
Engleski prevod sa nizozemskog
Den Haag, Nizozemska: 2025
292 stranica i ilustracije u boji
Ovaj slučaj nije zatvoreno poglavlje. Dobio je pažnju svjetskih medija i dotiče se srži funkcionalne demokratije:
•
Za historiju:
Knjiga je poslužila kao dokaz u tužbi Majki Srebrenice protiv nizozemske države i doprinijela presudi nizozemskog Vrhovnog suda kojom je Nizozemska proglašena djelimično odgovornom za smrt oko 350 žrtava genocida.
•
Za slobodu štampe:
Uz sudsku pohvalu za tačnost, General zataškavanja uspostavio je globalno jedinstven presedan: potpuna zabrana ukinuta uz izričitu sudsku potvrdu istinitosti sadržaja.
•
Za demokratski integritet:
Ovo razotkriva institucionalno klevetanje karaktera. Iako je ministar pravde potvrdio da se knjiga ne smatra lažnim vijestima, ministar odbrane nazvao je autora „potpuno poremećen”. Ova tvrdnja ostaje na internetu, uprkos tome što su je opovrgli sami psiholozi Ministarstva odbrane, sudovi i sama tužiteljica. Svako priznanje ovdje opovrgava taj napad i vraća kredibilitet potreban za rješavanje suštinskog problema: odgovornosti za Srebrenicu.
•
Za državnu odgovornost:
Ovaj slučaj dokumentira obrazac koji nizozemska država primjenjuje kada se suoči sa svojim najtamnijim neuspjesima: šutnja, ometanje i diskreditacija. Višedecenijski obrazac Ministarstva odbrane pokazuje kako državne institucije stavljaju samoodržanje ispred historijske istine. Prekidanje ovog ciklusa zahtijeva sistematsku dokumentaciju i kontinuirani javni pritisak. Ipak, šutnja ostaje.
Ovaj odabir od 12 ključnih citata otkriva zloupotrebe oko obavještajne operacije, gdje tajnost dolazi u sukob s transparentnošću. Ovi glasovi razjašnjavaju širu borbu za odgovornost vlade i suočavaju odbranu s njenom ulogom u aferi koja je kulminirala sudskom pobjedom protiv zabrane knjige i govora (vidi presudu o cenzuri)
ECLI:NL:RBDHA:2015:15050
i presudu u apelaciji
ECLI:NL:GHDHA:2016:870).
Napomena: General zataškavanja se vrti oko nizozemske operacije zataškavanja u vezi sa dokazima o ratnim zločinima, u kojoj Srebrenica igra ulogu ali nije glavna tema.
„Sud poništava zabranu knjige. Istinitost knjige koju je napisao Edwin Giltay nije upitna.“
„Preporuka za knjigu! Knjigu o slanju špijuna i fotografskom filmu Dutchbat III prvo je sud zabranio, a sada je ponovo objavljena tako da svako može pročitati što se zaista dogodilo u Nizozemskoj.“
„Edwin Giltay opisuje kako su njegova prava bila žrtvovana od strane države Nizozemske. Još jednom, potvrđen je razlog za sumnju da je država odgovorna za
nestajanje neslavnog fotografskog filma.“
—
Marco Gerritsen i Simon van der Sluijs, advokati „Majki Srebrenice“
🇳🇱 Izvor: Citat odobren e-mailom, 17. februar 2015.
„Otresajuće otvaranje očiju za šta su Ministarstvo odbrane i nizozemska država sposobni.“
—
Jolies Heij, književnik i srebrenički aktivista
🇳🇱 Izvor: Citat odobren tokom ličnog razgovora, 5. avgusta 2023.
„Voljela bih vidjeti bosanski prevod Generala zataškavanja.“
—
Mirsada Čolaković, ambasadorica Bosne i Hercegovine, prilikom primanja drugog izdanja u ambasadi (2018.)
Radeći u korisničkoj službi kablovskog operatera Casema (Delft, Nizozemska), nisam mogao ni sanjati da ću se uplesti u skandal sa špijunažom. Vojna obavještajna služba koja se bori za unutarnju vlast preko privatne kompanije? To mi nije bilo ni nakraj pameti. Ali to je tačno ono što se dogodilo. Tek kasnije sam shvatio šta se skrivalo iza svega toga. Opisao sam svoja iskustva u knjizi General zataškavanja (eng. The Cover-up General), koja svjedoči o istinitim događajima.Pročitajte više
Pročitajte manje
Od 8. juna 1998. godine radim u agenciji za zapošljavanje u Casemi na usluživanju internet klijenata. Moja ambicija je, ipak, da služim svojoj zemlji. Kada sam se prijavio za posao oficira u marincima, vojni psiholog me je pohvalio za moje bogato radno i životno iskustvo, ali me je odbio iz razloga što je moja ličnost ocijenjena kao „previše snažna da bi se „slomila““.
Početkom jula, dva zaposlenika na privremenom radu u konkurentnoj agenciji ulaze u odjel u Casemi. Oba su u vezi sa Nizozemskim oružanim snagama:
Monika (34) otkriva svima da osim svog privremenog posla radi i za nizozemsku vojnu obavještajnu službu MID. Dok se otvoreno žalila na MID, bila je posebno kritična zbog zataškavanja ozloglašenog fotografskog filma, koji je zabilježio neuspjeh mirovnih snaga naše vojske u bosanskom gradu Srebrenici 1995. godine. Monika me potiče da pratim ovoj skandal. Prema njenim riječima, neki ljudi u vojsci su odlučni da spriječe objavljivanje fotografija. Ipak, ona i njezin šef – hrabri pukovnik marinaca – protive se ovom zataškavanju, stav vrijedan divljenja.
Ina (srednjih godina) je malo rezervisana. Nakon što je slučajno pomenula muža, prestrašilo ju je moje interesovanje za njegovo ime i vojnu poziciju. Ina ne govori. Ipak, razgovarajući jednog dana sa Monikom o ljubavi svog života, ona ga naziva „moj Ad“. Također, slučajno sam čuo jednom Inino javljanje na telefon kada kaže „Van Baal“ umjesto svog djevojačkog prezimena – a potom kako se izdašno izvinjava.
Osmog jula moja šefica mi kaže da nedostaje njena iskaznica. Ona smatra da je teško u to povjerovati, ali da sumnja da je iskaznicu ukrala Ina.
Nekoliko dana kasnije, kada Monika nije bila tu, iskrsla je priča o njenom neobičnom poslu. U šali komentarišem: „Ona je špijun!“ Iako je to rečeno u šali na Monikin račun, Ina je uplašena kao da je ona ta koja je razotkrivena. Počevši sumnjati u Inu, odlučujem da joj se prikradem u jednom trenutku, dok je bila za svojim stolom. Vireći preko njezinog ramena, vidim kako Ina piše bilješke o Monikinim komentarima na rolu filma o Srebrenici. Postajem potpuno zbunjen.
Dok razgovaramo o svojim karijerama na prvoj zajedničkoj pauzi 14. jula, Monika mi nudi posao analitičara u MID-u. Moj zadatak bi bio pisanje izvještaja o raspoređivanju naših Oružanih snaga. Monika je uvjerena da bih ja bio vješt u opisivanju različitih konflikata.
Slijedećeg dana Monika i ja smo zatečeni bljeskom kamere. Ina samo što je otišla u toalet kada je uljez počeo da nas fotografiše dok sjedimo za svojim stolovima. Špijun potom bježi u autu koji vozi njegov pomagač. Svi su u šoku – pozvana je policija. Uljez je sigurno koristio iskaznicu osoblja jer je ušao u zgradu bez aktiviranja alarma. Ali zašto? Na našem spratu se ne drže nikakve tajne naše firme. I zašto registarska tablica auta za bijeg nije nigdje registrovana?
Završavam sa privremenim poslom – Monikina i Inina agencija je jeftinija – i počinjem se viđati sa Jasperom (21), bivšim kolegom. On mi govori da Monika plače u Casemi zbog otpuštanja njenog nadređenog od strane direktora MID-a i da će i ona također napustiti vojsku.
Zabrinut zbog intriga, pišem državnom ombudsmanu koji zatim traži od ministra odbrane objašnjenje šta se dogodilo. Poslije toga izlazi izvještaj MID-a u kojem Monika potvrđuje da mi je savjetovala da se pridružim MID-u, ali također tvrdi da sam „potpuno lud“ i da sam otpušten iz Caseme zbog ‘nedoličnog ponašanja’. Da se čovjek zapita ko je ovdje lud. Činjenica je da mi i moja agencija za zapošljavanje i Casema šalju preporuke u vezi sa mojim radom.
U međuvremenu, preko zajedničkog prijatelja, visokorangirani službenik nizozemske Nacionalne bezbjednosti BVD mi objašnjava intrige:
Kada sam se prijavljivao za posao u marincima, izvršena je moja provjera, i moja prošlost muškog eskorta je izašla na vidjelo. Psiholozi su me morali odbiti zbog toga, te pronaći legalan razlog za to. Zbog toga i sulud razlog moje odbijenice. Ipak, obavještajni krugovi su smatrali da je moje radno i životno iskustvo korisno. Nakon BVD-a, koji je od mene početkom devedesetih tražio da ugađam diplomatama u večernjim časovima, sada je mid smatrao svrsishodnim da mi se obrati.
Kada je Ina u pitanju, ona uopšte nije imala iskustva kao špijun. Uprkos tome, bila je raspoređena na ovaj zadatak od strane svog visokopozicioniranog supruga u vojsci koji je bio na čelu zadatka. Ina se brzo kompromitovala kada je ukrala iskaznicu za upad, kao i pisanjem bilješki o Monikinom izdavanju državnih tajni. Uprkos tome, porodična operacija je uspjela. Inine bilješke i uljezove fotografije koje dokazuju Monikinu kontroverznu infiltraciju se iskorištene da pritisnu Moniku i njenog nadređenog da napuste MID. Unutarnje protivljenje zataškavanju o Srebrenici je neutralizovano, a Monika je sumnjala da sam je ja odao.
U junu 1999. godine javljam se glavnom javnom tužiocu zbog lažnog izvještaja MID-a, koji je izdao ministar odbrane. Ministar smjenjuje direktora MID-a i zamjenika direktora samo dvije sedmice kasnije. Uprkos tome, ombudsman objavljuje ministrovu klevetu u svom onlajn izvještaju o slučaju i ne provjeravajući je. On ignoriše dokaze koje sam predočio, smatrajući da se nikakve intrige nisu dogodile i tako obmanjuje javnost.
Pokrenute su također i druge mjere da me ušutkaju. Ranije, Monika je naredila Jasperu da me prestane viđati – on je napisao svjedočenje o tome, postiđujući time MID. Primjer namještajke koja još više uzbunjuje se odnosi na poziv za posjetu Parizu. Službenik BVD-a me upozorava da, kako bi me stavili iza rešetaka, francuska vojna tajna služba DGSE mi priprema zamku, po nalogu MID-a. Plan je da mi smjeste trgovinu drogom u međunarodnom vozu.
Ništa od ovoga nije propisno razmotreno, čak ne ni poslije intervencije Njezinog veličanstva kraljice Beatrix nakon mog zahtjeva. Nacionalni interes je važniji od tvog, objašnjava mi moj kontakt u BVD-u.
Kako ga vrh vojske nastavlja obmanjivati, ministar odbrane odlučuje napustiti funkciju u aprilu 2002. godine. Nakon toga, cijela nizozemska vlada podnosi ostavku zbog genocida u Srebrenici. Komandant Nizozemske kraljevske vojske, general Ad van Baal također podnosi ostavku. Prikazan je na naslovnoj strani nacionalnog dnevnog lista i nosi nadimak „General zataškavanja“. Uz njega je njegova voljena supruga; prepoznajem njeno preplašeno lice – to je Ina.
Van Baal je potajno rehabilitovan godinu dana kasnije, kada postaje glavni inspektor Oružanih snaga. U namjeri da vidim kakva osoba je general, izazivam Van Baala na njegovom novom poslu. Zahtijevam od njega da riješi ovu aferu, koja je započela naredbom da se ukrade iskaznica moje nadređene, i završila ušutkivanjem onih koji su kritikovali zataškavanje fotografija, zabilježenih od strane njegove trupe, a koje su dokaz predstojećeg srebreničkog genocida. U svom odgovoru, Van Baal izbjegava svoju odgovornost – kao što je to uradio u Srebrenici. On me upućuje na ministra odbrane, kojem sam poslao primjerak Generala zataškavanja prije zvaničnog izdanja, u martu 2014. godine.
Moj zaključak: Skrivanje dokaza ratnih zločina šteti međunarodnom pravu i vladavini zakona u našoj državi. Oružane snage su mi pristupile kako bih pisao obavještajne izvještaje i opisivao umiješane strane u konfliktu. U interesu države, ja ovime ispunjavam dužnost – spreman za službu!
☆ ☆ ☆
U julu 2015. godine, udruženje „Majke Srebrenice“ iskoristilo je knjigu kao jedno od mnogih svjedočenja u prilog tužbi teškoj milijardu eura protiv Nizozemske, kako bi vratile svijest da naša vojska dijeli odgovornost za genocid nad njihovim muževima i sinovima, i skrivane fotografije to dokazuju.
Mjesec dana poslije, Van Baal tvrdi kako je General zataškavanja dijelom zasnovan na mašti, bez davanja ikakvog dokaza koji bi potvrdio te optužbe. Nikakvog dokaza nije bilo ni kada me je Monika tužila zbog klevete. Ipak, sudija – priznavajući da nije do kraja pročitao knjigu – zabranjuje je. I još izdaje zabranu objavljivanja. Meni je posljedično zabranjeno da više govorim o ovom državnom skandalu, dijelu svog vlastitog života, uz rizik kazne do 100.000 eura.
Nepokoleban, ulažem žalbu na presudu o cenzuri. Sa desetinom dokaza u svoju korist, dobijam slučaj po svim osnovama. Apelacioni sud u Hagu presuđuje da tačnost knjige nije upitna i potvrđuje njenu važnost za javnu debatu o Srebrenici. Kako je veliki publicitet često zaštita za zviždače, također je važno što je ova važna pobjeda za slobodu štampe objavljena širom svijeta. U septembru 2016. godine, General zataškavanja je ponovo objavljen – ovoga puta sa novim poglavljima o mojoj potrazi za istinom i pravdom. Treće ažurirano izdanje će uslijediti u aprilu 2022., a prijevod na engleski u aprilu 2024.
☆ ☆ ☆
Iz pravnih razloga, izmilšljeno ime Monika je korišteno za špijuna regrutera. Kada je u pitanju moj bivši ljubavnik, ovde sam ga nazvao Jasper kako bih ga zaštitio.
Vremenski slijed
2014
Objavljivanje
2015
Cenzurirano
2016
Zabrana ukinuta
2024
Englesko izdanje
2025
Tech podrška
Zabrana ukinuta, istina potvrđena
Događaji u ovoj aferi toliko su bizarni da bi bez dokumentacije lako mogli ostaviti dojam paranoje. Upravo zato je ovdje gotovo svaka činjenica provjerljiva.
Dana 12. aprila 2016. godine Apelacioni sud u Hagu donio je prelomnu odluku: ukinuo je potpunu zabranu knjige Generala zataškavanja kao i zabranu govora autora. Ali sud je otišao dalje od pukog vraćanja slobode izražavanja: eksplicitno je potvrdio sadržaj knjige. „Nema sumnje u tačnost s kojom je Edwin Giltay napisao knjigu”, presudili su sudije. „Štaviše, tiču se pitanja od društvenog značaja, kao što su Vojna obavještajna služba i filmska traka iz Srebrenice” (vidi presudu
ECLI:NL:GHDHA:2016:870).
Ova kombinacija je izuzetno rijetka. Za razliku od poznatih slučajeva kao što su Pentagon Papers ili Spycatcher, gdje su zabrane ukinute isključivo na osnovu slobode izražavanja, nizozemski sudije su otišle korak dalje: pohvalile su autorovu savjesnost. Kao što je sud naveo, čak su i navodne netačnosti bile „nedovoljne da se dovede u pitanje pažnja koju je Giltay pokazao pri pisanju knjige.” Muzej zabranjenih knjiga ovo naziva „vrlo rijetkim primjerom autora koji je uspješno osporio zabranu knjige”
(video).
Ovo predstavlja jedinstven presedan u nizozemskoj pravnoj historiji. Dok su pisci poput Multatulija pobijedili u napadima na određene odlomke, Generala zataškavanja je jedina nizozemska knjiga čija je potpuna zabrana
(ECLI:NL:RBDHA:2015:15050)
sudski ukinuta. To ukidanje je bilo moguće jer je zabrana bila pravno slaba, dokazi su bili neosporni, a tema od neposrednog javnog značaja. Ali pravna pobjeda je samo dio priče. Ono što ovaj slučaj čini toliko značajnim jeste ono što knjiga otkriva, i kako je vlada na to reagovala. Ili bolje rečeno: kako nije reagovala.
Vlada proturječi sama sebi
Odgovor nizozemske vlade na ovu sudski potvrđenu knjigu pokazuje upečatljivu unutrašnju kontradikciju. Ministar pravde je 2021. godine izjavio da se Generala zataškavanja „ni u kom slučaju” ne smatra lažnim vijestima, teorijom zavjere ili antivladinom propagandom
(PDF).
Time je isključio sve tri diskvalificirajuće oznake i faktički potvrdio njegovu legitimnost, što je u skladu sa presudom iz 2016. godine. Međutim, 2018. godine ministrica odbrane je odbacila knjigu kao „mješavinu činjenica i fikcije”
(PDF). Ovo javnosti postavlja nemoguć izbor.
Ovaj nedostatak jedinstva je ustavno problematičan. Ministri su obavezni provoditi dosljednu vladinu politiku, ali ovdje zauzimaju suprotne stavove o istom djelu koje je potvrđeno na sudu. Jedan ministar priznaje njegovu činjeničnu osnovu, dok ga druga odbacuje kao mješavinu istine i izmišljotina. Ko je u pravu: ministar pravde ili ministrica odbrane, koja decenijama odbija pružiti pojašnjenje? Godine 2017. Odbor za odbranu Predstavničkog doma nizozemskog parlamenta jednoglasno je odlučio da ministrica odbrane mora dati suštinski odgovor na optužbe u knjizi
(PDF).
Međutim, taj odgovor nikada nije dat. Može li vlada djelovati kao arbitar istine kada se njeni vlastiti ministri međusobno proturječe? Ako ministri ne mogu govoriti jednim glasom o pitanjima od velikog historijskog značaja, kako građani mogu vjerovati njihovoj riječi?
Šta knjiga otkriva: zataškavanje Srebrenice
Šta je uzrokovalo ovu institucionalnu šutnju? Generala zataškavanja minuciozno opisuje kako je operacija nizozemskih vojnih obavještajaca potpuno izmakla kontroli. Ova operacija uključivala je nadzor civila na njihovom radnom mjestu i prikrivanje fotografskih dokaza vezanih za genocid u Srebrenici 1995. godine, u kojem je više od 8.000 Bošnjaka (bosanskih muslimana) ubijeno nakon što su nizozemske UN trupe zakazale u zaštiti njihove enklave. Filmska traka je dokumentovala i srpske ratne zločine i pomoć nizozemskih trupa pri deportaciji Bošnjaka—dokaze koje je nizozemska vojska željela prikriti.
Knjiga opisuje kako je ova operacija započela infiltracijom oficirke vojne obavještajne službe Barbare Overduyn na Giltayevo civilno radno mjesto u Delftu 1998. godine, što je uključivalo, između ostalog, provalu i fotografsko nadgledanje
(PDF).
Ona se obratila Giltayu dok je otvoreno govorila o unutrašnjem otporu unutar njene obavještajne službe potiskivanju fotografija iz Srebrenice. Nakon što je Giltay podnio žalbu nacionalnom ombudsmanu, Overduyn ga je optužila da je „nadražujući”, „neprilagođen” i „potpuno poremećen”
(PDF),
što je ministar odbrane usvojio kao svoj službeni stav prema ombudsmanu.
Giltay je prijavio ovu ministarsku klevetu glavnom javnom tužiocu u junu 1999. godine
(PDF).
Dvije sedmice kasnije, ministar je smijenio i šefa Vojne obavještajne službe i njegovog zamjenika nakon što su utvrđena ozbiljna zloporaba i loše upravljanje
(PDF).
Međutim, ministrova karakterizacija je i dalje dostupna na internetu
(izvještaj 1999/507).
Ovo uprkos značajnim protudokazima: procjena Ministarstva odbrane iz 1998. godine koja je utvrdila jak karakter
(PDF),
profesionalne preporuke multinacionalnih kompanija uključujući IBM i Deloitte
(PDF,
PDF,
PDF,
PDF),
potvrda apelacionog suda o Giltayevoj tačnosti, i Overduynovo vlastito kasnije priznanje da su njene tvrdnje opovrgnute
(PDF).
Već 2000. godine Njeno Veličanstvo kraljica Beatrix je intervenisala na Giltayev zahtjev u vezi sa njegovom krivičnom prijavom za klevetu
(PDF),
nakon čega je gradonačelnik Haga Wim Deetman formalno priznao da su njegove policijske snage postupile neprimjereno prema njemu
(PDF,
PDF).
Tek je presuda suda iz 2016. godine nedvosmisleno utvrdila javni interes u Giltayjevim otkrićima. Uticaj knjige seže daleko izvan sudnice: više od četiri stotine publikacija—u štampanim medijima, na radiju, televiziji i internetu, od Brazila do Indonezije—donijele su priču do procijenjenih deset miliona ljudi širom svijeta. (Ova gruba procjena temelji se na kombinovanim brojevima čitalaca i gledalaca tokom godina iz velikih izvora poput, između ostalog, Al Jazeera Balkans, Al Jazeera Documentary, Dnevni Avaz, NOS i Nu.nl, nadopunjeno publikacijama na brojnim manje poznatim online platformama, blogovima i društvenim mrežama širom svijeta.)
Ova međunarodna pažnja ne odražava samo znatiželju o zabranjenoj knjizi, već i zabrinutost zbog onoga što ona otkriva: dokaze o institucionalnim praksama prikrivanja u razdoblju nakon genocida u Srebrenici. U julu 2015. Majke Srebrenice su citirale knjigu kao dokaz upravo onog obrasca prikrivanja koji je u njoj opisan. Njihov žalbeni podnesak protiv nizozemske države
(PDF, str. 23–25)
navodi knjigu zajedno s desecima drugih dokaznih materijala.
Iako država nije osporila sadržaj knjige u postupku Majki, knjiga nije ostala neosporena iz krugova vojnog obavještajnog aparata. Prema vlastitom iskazu, Overduyn se obratila Ministarstvu odbrane, koje je djelo bilo upoznalo, ali je odlučilo da samo ne poduzima nikakve mjere
(PDF).
Potom je zahtijevala potpunu zabranu knjige i govora, koja je izrečena 2015. ali je poništena od strane Apelacionog suda 2016. godine. 2019. Vrhovni sud je u predmetu Majki presudio da Nizozemska snosi djelomičnu odgovornost za smrt oko 350 muškaraca tokom genocida u Srebrenici
(ECLI:NL:HR:2019:1223).
Još dvije afere
Knjiga ne razotkriva samo vojnoobavještajnu operaciju vezanu za Srebrenicu. Ona opisuje i zaseban program zavođenja (honey-trap) koji je vodila Služba unutrašnje sigurnosti (BVD). U ovoj operaciji, koja je bila skrivena od parlamenta, nizozemski studenti su angažirani kao privatne osobe pod klauzulama o povjerljivosti kao „domaćice i domaćini” radi zavođenja stranih diplomata. Giltay je za ovo kontaktiran 1992. godine, pri čemu je bio pogrešno informiran o mogućoj ucjeni te geopolitičkim i osobnim opasnostima koje su bile uključene
(e-knjiga, str. 46–47, 81–86).
Godine 2015. ministar unutrašnjih poslova Ronald Plasterk, odgovoran za agenciju nasljednicu BVD-a, izjavio je uprkos Giltayevoj detaljnoj obavijesti: „Neću se na to dalje sadržajno osvrtati”
(PDF).
Na zahtjev autora, međutim, naredio je službenu istragu nadzornog odbora za obavještajne službe CTIVD, koju je povukao 46 dana kasnije
(PDF,
PDF).
Na istom civilnom radnom mjestu na kojem je Overduyn infiltrirala 1998. godine radila je i žena koja je nezasluženo dospjela u životno opasnu situaciju zbog IRT-afere. Ovaj korupcijski skandal uključivao je državnu infiltraciju u organizovani kriminal vezan za drogu
(e-knjiga, str. 73).
Pobjegla je iz svog provincijskog grada, a Ministarstvo pravde ju je uključilo u program zaštite svjedoka. (Giltay je ovo saznao još 1999. godine, ali je šutio do 2026. radi sigurnosti svoje bivše kolegice.)
Tako su se prikrivanje vezano za genocid, tajni honey-trap program i prekogranični skandal korupcije vezane za drogu provlačili kroz ovu priču. Podudarnost triju afera može pomoći objasniti zašto je država tako uporno šutjela: priznanje nalaza o Vojnoobavještajnoj službi dalo bi vjerodostojnost otkriću o Službi unutrašnje sigurnosti, i obratno. Tu je i dužnost brige oko zaštite svjedoka: jedno ministarstvo pomoglo je zaštićenom svjedoku pronaći sigurno mjesto za rad, samo da bi drugo ministarstvo potom tamo provelo obavještajnu operaciju. Lijeva ruka Države kompromitovala je ono što je desna ruka štitila. Priznavanje toga dovelo bi u pitanje čitav program zaštite svjedoka.
Rezultat je država koja govori s tri proturječna glasa: odbacivanje (Odbrana), odbijanje reakcije (Unutrašnji poslovi) i potvrda (Pravosuđe). Time se potkopava povjerenje javnosti u spremnost nizozemske vlade da istinito adresira vlastite institucionalne propuste.
Izbor šutnje
Uprkos sudskoj validaciji i međunarodnom odjeku knjige, ministarstva koja su u njoj navedena zadržala su sadržajnu šutnju o njenim otkrićima. Ovaj obrazac je počeo još prije objavljivanja: u martu 2014. ministrica odbrane i ministar unutrašnjih poslova su primili formalno obavještenje s rokom za odgovor, potvrđeno potpisanom potvrdom o prijemu
(PDF,
PDF).
Oni su odlučili ne odgovoriti. Nije bilo sadržajnog odgovora pri objavljivanju, niti kada je zabrana 2016. godine ukinuta uz sudsku pohvalu.
U junu 2017. Ministarstvo odbrane je odbilo zahtjev za povlačenje ministarske klevete iz 1999, pozivajući se na izvještaj ombudsmana iz 1999. i istragu CTIVD-a. Obje instance su, naime, navodno proglasile Giltayeve pritužbe na Vojnu obavještajno-sigurnosnu službu (MIVD) neosnovanima
(PDF).
Međutim, izvještaj ombudsmana bio je osporen od strane Apelacionog suda u Hagu kada je potvrdio temeljitost knjige
(ECLI:NL:GHDHA:2016:870).
General Onno Eichelsheim, direktor MIVD-a i sadašnji komandant Oružanih snaga, napisao je Giltayu u oktobru 2017: „CTIVD nije razmatrao pritužbu od Vas protiv MIVD-a. Iz tog razloga ne postoji ni izvještaj CTIVD-a”
(PDF).
Također 2017. godine, parlamentarni Odbor za obranu jednoglasno je zahtijevao da ministrica suštinski odgovori. Međutim, službeno pismo Zastupničkom domu u potpunosti je zaobišlo cjelokupnu vojnoobavještajnu aferu
(PDF).
Ministrica obrane Ank Bijleveld, upitana o slučaju 2018. godine, jednostavno je izjavila: „Ministarstvo obrane nema više ništa za reći o tome“
(PDF).
Čak i nakon što je Vrhovni sud 2019. presudio da Nizozemska snosi djelimičnu odgovornost za smrt približno 350 žrtava Srebrenice
(ECLI:NL:HR:2019:1223),
u predmetu u kojem je knjiga bila dio sudskog spisa, Giltay nije čuo ništa. 2020. godine ponovo je formalno pozvao Ministarstvo obrane da suštinski odgovori, ovog puta s ciljem prevođenja knjige
(PDF).
Ministrica je odgovorila da „nema potrebu suštinski odgovarati na vašu knjigu“, bez pravnog obrazloženja za taj stav
(PDF).
Godine 2021. ministar pravde je izričito potvrdio da se ni knjiga ni autor ne smatraju “opasnim po državu”
(PDF).
Time ne postoji pravno opravdanje za mjere ometanja kojima je Giltay izložen od 1998. godine. Da su ministri odbrane i unutrašnjih poslova smatrali da državne tajne, vojni sigurnosni interesi ili tekuće operacije stoje na putu objavljivanju, upravno pravo bi ih obavezalo da to izričito navedu. Nijedan od njih to nije učinio 2014. godine. Ministarstvo odbrane to nije učinilo ni 2020. godine. Njihova šutnja stoga nije zakonom propisana tajnost. To je izbor. Time otpada i posljednji pravni osnov na kojem su mjere ometanja još mogle izgledati opravdano.
Šutnja Ministarstva odbrane proteže se čak i na filmsku traku. Iako su Agfa foto-stručnjaci u Münchenu zaključili da je traka bila toliko temeljito uništena da je to moglo biti učinjeno samo namjerno
(PDF),
Ministarstvo odbrane i dalje insistira na verziji o grešci pri razvijanju. Ovo ostaje stav Ministarstva odbrane
(PDF).
Ova upornost stvara neviđenu asimetriju: jaz između dokumentiranog utvrđivanja činjenica i trajnog izostanka institucionalne odgovornosti ostaje nepremošćen. U demokratiji koja funkcionira s robusnim mehanizmima kontrole, ovakvo trajno odbijanje suočavanja s knjigom potvrđenom od strane suda bilo bi nemoguće. To što se nastavlja nije praznina u ovoj priči. To jeste priča.
Situacija podsjeća na šahovsku partiju u kojoj igrač, suočen s neizbježnim matom, jednostavno odbija napraviti još jedan potez. Šta se dešava kada igrač dokaze ne priznaje, ali ih ni ne opovrgava? Sprječava formalni poraz, ali da li to mijenja ishod? Svakom posmatraču je mat već jasan. Šutnja ministarstva otkriva upravo mentalitet zataškavanja koji ova knjiga razotkriva: institucionalnu nesposobnost suočavanja s neugodnim istinama o kontroverznim obavještajnim operacijama, od kojih je jedna povezana s najvećim neuspjehom u modernoj nizozemskoj historiji.
Od ometanja do priznanja
Godine 2023. Giltay je ponovo ostvario pobjede nad državnim ometanjem. Iako je Nacionalni ombudsman njegov dosije doslovno držao „u sefu”
(PDF),
sud je presudio da je institucija nezakonito blokirala njegov zahtjev za informacijama
(ECLI:NL:RBDHA:2023:17841)
i čak je u kasnijoj presudi naložio plaćanje kazne
(ECLI:NL:RBDHA:2023:20409).
Sa ovim sredstvima koja je naložio sud
(PDF)
Giltay je finansirao prevod i besplatnu globalnu distribuciju engleskog izdanja svoje knjige
(e-knjiga),
čime je državno ometanje ironično pretvoreno u globalnu dostupnost. Godine 2024. ovo međunarodno izdanje predstavljeno je u Muzeju zabranjenih knjiga u Tallinnu, Estonija, koji ga je uvrstio u svoju zbirku uz ‘zabranjeno’ nizozemsko izdanje.
Novo izdanje je dobilo neočekivano priznanje iz svijeta tehnologije. U 2025. xAI-jev chatbot Grok sam predložio promociju knjige
(PDF)
i javno je podržao
(x.com/grok/status/1985507338372202650).
Grok ga je klasificirao kao „nefikciju” i objavio: „istina ne smije biti zakopana”
(x.com/grok/status/1987845524284985721).
Bila je to prva službena preporuka knjige ikada od matične kompanije xAI. Podrška je bila institucionalna: xAI, procijenjen na četvrt biliona dolara, potvrdio je da se radi o službenom stavu kompanije
(x.com/grok/status/1986563860116185346).
Pukotine u zidu
Giltayeva iskustva uključena su u tekuće istraživanje prof. Andrewa Halesa sa Univerziteta Mississippi o posljedicama cenzure knjiga. On je jedini intervjuirani autor u tom istraživanju koji nije napustio svoju zemlju
(PDF).
Sama knjiga nalazi se u zbirkama Palače mira u Hagu, Memorijalnog centra Srebrenica u Potočarima i Instituta NIOD za studije rata, holokausta i genocida u Amsterdamu
(PDF).
Značajno je da su ga nabavile i tri biblioteke Ministarstva odbrane: Kraljevska vojna akademija, Kraljevski nizozemski pomorski institut i Nizozemski institut za vojnu historiju
(PDF).
Ministarstvo odbrane omogućava vlastitim oficirima da čitaju ovu knjigu.
Čak su i vlastiti predstavnici ovog ministarstva pobili njegov stav da je Giltay „nadražujući”, „neprilagođen” i „potpuno poremećen”. Još 1998. godine, samo ministarstvo je u svojoj psihološkoj procjeni zaključilo da je Giltay imao snažan karakter,
(PDF),
suprotno od toga da je bio mentalno nestabilan. Overduyn je 2016. godine sama u sudskim dokumentima priznala da su njene tvrdnje o autoru pobijene dokazima
(PDF).
Ipak, ministarstvo je na Giltayev zahtjev za povlačenje iz 2017. nedvosmisleno odgovorilo: „Smatram da je vaš slučaj zatvoren”
(PDF).
Godinu dana kasnije, ministrica obrane Ank Bijleveld javno je u razmjeni na društvenim mrežama pohvalila Giltayevu vojnu pronicljivost
(PDF).
Ovaj obrazac kontradikcije proteže se čak i na Nacionalnog ombudsmana. Dokument Ministarstva odbrane iz 1999. godine u cijelosti je uključen kao zvaničan stav ministra u javnom izvještaju ombudsmana
(izvještaj 1999/507).
Ali četvrt stoljeća kasnije, 2024. godine, vlastita viša pravna savjetnica institucije, Karin Vaalburg, pohvalila je Generala zataškavanja. Kao bivša potpukovnica koja je zastupala ombudsmana protiv Giltaya u povezanim sudskim postupcima, napisala je u svojoj poslovnoj korespondenciji: „Čestitam na veoma sveobuhvatnoj osnovnoj dokumentaciji i nivou detalja u priči!”
(PDF).
Ova pisana pohvala je došla od iste institucije čiji izvještaj iz 1999. godine još uvijek stoji na internetu.
Nijedan nizozemski sud nikada nije izričito presudio o Giltayevom osobnom integritetu. Ta ocjena je uslijedila 2025. godine, u potpuno drugačijem okviru: prilikom njegovog formalnog prelaska na judaizam. Međunarodni rabinski sud (beit din) istražio je njegov integritet, uključujući njegov iskaz o aferi
(PDF)
i certificirao ga kao „dostojnog”
(PDF).
Ova halahička odluka oštro kontrastira s tvrdnjom Ministarstva odbrane da je on „nadražujući”, „neprilagođen” i „potpuno poremećen”.
Prekinite šutnju o Srebrenici
General zataškavanja nije kontroverzna knjiga. To je djelo istraživačkog novinarstva potvrđeno od sudova, potkrijepljeno od brojnih izvora, priznato od protivnika i djelimično podržano od vlade. Etiketa „kontroverzan” se često primjenjuje na djela koja izazivaju vlast. Ali šta je zapravo potrebno za kontroverzu? Dvije legitimne strane. Ako je jedna strana proizvela stotine dokumenata, a druga strana se skoro tri decenije bavila ometanjem i šutnjom, da li postoji još uvijek kontroverza? Ili je to dokumentovana istina suočena s institucionalnim poricanjem?
Čak je i vodeća tehnološka kompanija iz Silicon Valleyja podržala knjigu, učinivši je predmetom svoje prve ikada zvanične preporuke knjige. Ali najznačajnije potvrde dolaze od tradicionalnih stubova demokratskog poretka. Šest nezavisnih autoriteta je formalno potvrdilo ono što Ministarstvo odbrane odbija priznati:
Preživjeli: Preživjeli iz Srebrenice citirali su knjigu kao dokaz u svojoj tužbi u kojoj je utvrđena suodgovornost Nizozemske za žrtve genocida
Pravosuđe: Apelacioni sud je potvrdio tačnost knjige i ukinuo zabranu objavljivanja i govora
Parlament: Parlament je priznao ozbiljnost slučaja zahtijevajući jednoglasno odgovore od ministra odbrane
Ministarstvo: Ministar pravde je potvrdio da se ne radi o dezinformaciji
Nadzor: Viša pravna savjetnica Nacionalnog ombudsmana, čija je institucija dva puta izgubila od Giltaya na sudu, pohvalila je dokumentaciju knjige
Postupak: Sud je presudio da je ovaj ombudsman nezakonito blokirao Giltayev zahtjev za informacijama, čime je potvrđen obrazac institucionalnog opstruiranja opisan u knjizi
Pored ovih validacija knjige, autor je primio profesionalne preporuke od multinacionalnih kompanija uključujući IBM i Deloitte, i vojnu procjenu koja je potvrdila jak karakter. Ništa od toga nije mogla osporiti ključna svjedokinja Ministarstva odbrane, koja je nastojala zabraniti knjigu: ona je u sudskim dokumentima priznala da su njene specifične tvrdnje o autoru bile opovrgnute dokazima. Ipak, Ministarstvo odbrane nastavlja zastupati njenu opovrgnutu poziciju čak i nakon njene smrti 2024. godine.
Ali ovo više nije pitanje vjerodostojnosti jednog uzbunjivača. Radi se o tome može li demokratska država nastaviti proturječiti onome što govore njeni vlastiti sudovi, njen vlastiti ministar pravde, njene vlastite žrtve i dokumentovane historijske činjenice. Odbijanje Ministarstva da povuče svoj klevetnički izvještaj nije samo lične prirode: ono ometa istragu o obavještajnom skandalu vezanom za genocid. Sve dok diskreditacija glasnika ostaje vladina politika, sama poruka se nikada ne može razmotriti. Lična rehabilitacija nije krajnji cilj, već neophodan uslov za historijsku odgovornost.
Nema druge opcije
25. marta 2026. godine autor je razgovarao sa sutkinjom Solomy Balungi Bossa Međunarodnog krivičnog suda (ICC). Kao glavna gošća učestvovala je u javnoj debati u Amareu, Hagu
(PDF),
u vidokrugu Ministarstva odbrane. U kontekstu Srebrenice i ove knjige, pitao ju je šta misli o onima koji prikrivaju dokaze o ratnim zločinima. Njen odgovor bio je nedvosmislen: “Oni bi trebali biti dovedeni pred sud”
(PDF).
Na kocki je odgovornost za Srebrenicu. Ova knjiga je doprinijela presudi Vrhovnog suda u kojoj je utvrđena odgovornost Nizozemske za oko 350 žrtava genocida. Kontinuirana šutnja Ministarstva odbrane šalje jasan signal: institucionalno samoodržanje je važnije od historijske istine o jedinom genocidu u Evropi od Holokausta.
Za preživjele Srebrenice, danas , ovo znači 10000 dana borbe od 11. jula 1995. kako bi dobili odgovore koje zaslužuju. Za veterane Dutchbata, ovo znači čekanje na objavu njihovih fotografija koje su u to vrijeme bile oduzete
(PDF).
Za Ministarstvo odbrane to znači blokiran položaj u kojem šutnja postaje sve skuplja – pravno, moralno i geopolitički.
Istina zahtijeva hrabrost, posebno kada dira nacionalnu traumu. Ta hrabrost zaslužuje priznanje kada dođe. Transparentnost je naposljetku jedini održivi put naprijed: ne kao prijetnja uključenim službenicima, već kao preduvjet za institucije da povrate povjerenje javnosti.
Nema druge opcije: okončajte šutnju o Srebrenici. Istina o genocidu ne zaslužuje ništa manje. Majke još uvijek čekaju.
Edwin Giltay je pobijedio u sudskom slučaju koji nikada nije ni trebao postojati: on je jedini nizozemski autor koji je uspio poništiti potpunu zabranu knjige, u zemlji koja je ponosna na svoju slobodu medija. Presuda Apelacionog suda u Hagu iz 2016. godine ne samo da je vratila njegovo pravo na slobodu izražavanja, već je i eksplicitno potvrdila činjeničnu tačnost njegovog djela konstatujući da „nalazi dovoljnu podršku u činjenicama”
(ECLI:NL:GHDHA:2016:870).
Ova kombinacija — ukinuta zabrana sa sudskim potvrđivanjem sadržaja — globalno je izuzetno rijetka. Za razliku od Pentagon Papers ili Spycatchera, gdje su zabrane ukinute isključivo na osnovu slobode izražavanja, nizozemske sudije su otišle korak dalje: potvrdile su pažljiv način na koji je knjiga dokumentovana. Muzej zabranjenih knjiga to naziva „vrlo rijetkim primjerom autora koji je uspješno osporio zabranu knjige.”
Šta je onda knjiga otkrila što je opravdavalo takvo gušenje? Novinari, veterani i članovi porodica žrtava su godinama doprinosili široj društvenoj raspravi o Srebrenici. Sa fokusom na pravdu za žrtve, Giltay je u Generalu zataškavanja (2014.) otkrio kako je operacija nizozemskih vojnih obavještajaca potpuno izmakla kontroli, pri čemu su civili bili špijunirani i fotografski dokazi o Srebrenici su potiskivani. U ovom genocidu ubijeno je više od 8.000 Bošnjaka nakon što su nizozemske UN trupe zakazale u zaštiti njihove enklave.
Giltay je rođen 1970. godine u Hagu, u vojnoj porodici s mješovitim korijenima u Nizozemskoj i Nizozemskoj Istočnoj Indiji, od kojih su neki članovi poginuli u japanskim koncentracionim logorima. Radio je, između ostalog, kao tehnički pisac za IBM.
Nakon što je obavještajna časnica vojne obavještajne službe 1998. godine infiltrirala njegovo radno mjesto, Giltay je podnio pritužbu Nacionalnom ombudsmanu. Ministar odbrane je 1999. godine odgovorio tako što ga je u formalnom, javno objavljenom izvještaju ombudsmana
(izvještaj 1999/507)
označio kao „nadražujućeg,” „neprilagođenog” i „potpuno poremećenog”. Ovo ga je nehotice još dublje uvuklo u aferu. Uprkos ovom karakternom ubojstvu, nastavio je svoju karijeru u Deloitteu. Pored toga, kao urednik je doprinosio desetinama knjiga, od softverskih priručnika do geopolitičke nefikcije. Godine 2014. objavio je Generala zataškavanja nakon što je formalno obavijestio dva ministra mjesecima ranije. Oboje su odabrali šutnju.
U julu 2015. Majke Srebrenice citirale su knjigu u svojoj tužbi protiv nizozemske države. Tri sedmice kasnije uslijedilo je upozorenje iz obavještajnih krugova, koje je u decembru dovelo do potpune zabrane objavljivanja i govora. Giltay se pravno borio, uz savjete advokata Majki. Godine 2016. Apelacioni sud je ukinuo obje zabrane i potvrdio da djelo „nalazi dovoljnu podršku u činjenicama”. Ovo sudsko priznanje, bez presedana u uporedivim međunarodnim slučajevima cenzure, vratilo je Giltayevo pravo da govori i potvrdilo integritet njegovog istraživanja.
Država nije osporila sadržaj knjige u tužbi Majki. 2019. godine Vrhovni sud presudio je da je Nizozemska djelimično odgovorna za smrt oko 350 žrtava Srebrenice
(ECLI:NL:HR:2019:1223).
Knjiga je dosegla međunarodnu publiku kroz izvještavanje u desetinama zemalja.
Reakcija vlade na General zataškavanja otkriva upečatljivu kontradikciju: ministar pravde je 2021. godine potvrdio da se knjiga „ni u kom slučaju” ne smatra lažnim vijestima
(PDF),
usklađujući se sa presudom iz 2016. godine. Ministarstvo odbrane nikada nije sadržajno reagovalo. Ne prije objavljivanja 2014. godine. Ne kada je zabrana ukinuta 2016. godine. Ne nakon presude Vrhovnog suda 2019. godine. Kada je Predstavnički dom nizozemskog parlamenta 2017. godine jednoglasno zatražio odgovore
(PDF),
ministarstvo je potpuno zaobišlo obavještajnu aferu
(PDF).
Upitana 2018. godine, ministrica Ank Bijleveld je jednostavno izjavila: „Ministarstvo odbrane u tome ne vidi ništa više”
(PDF).
Čak i 2026. godine ministarstvo odbija povući svoju klevetu iz 1999. godine, iako je njegova glavna svjedokinja priznala da su tvrdnje opovrgnute
(PDF)
i da je u međuvremenu preminula. Povlačenje bi impliciralo da su Giltayeve tvrdnje o zataškavanju Srebrenice, što je ono o čemu se ovdje zapravo radi, također vjerodostojne.
Godine 2023. Giltay je dobio dva sudska postupka protiv Nacionalnog ombudsmana zbog blokiranja zahtjeva za informacijama
(ECLI:NL:RBDHA:2023:17841 i
ECLI:NL:RBDHA:2023:20409).
Iskoristio je sudske penale da finansira engleski prevod, na kojem su insistirali istaknuti Bošnjaci. Takođe ju je učinio besplatno dostupnom širom svijeta, pretvarajući državno ometanje u globalnu dostupnost. Djelo nastavlja privlačiti pažnju, od izvještavanja
AlJazeeraDocumentary
do prvog službenog preporučivanja knjige koje je ikada izdala tehnološka kompanija xAI.
(X-post).
Uprkos ovim širim uspjesima, opstrukcija se nastavlja: Giltay trenutno, , vodi tri sudska postupka u Hagu, između ostalog zbog uporne odbijanja da se objave dokumenti.
Na 30. godišnjici komemoracije u Srebrenici, tri nizozemska historičara Oružanih snaga (Arthur ten Cate, Dion Landstra i Jaus Müller) tvrdili su da se oružane snage drže uske, udaljene interpretacije stvarnosti, čije su pouke i danas relevantne
(esej).
Ono što je država pokušala skriti, sada je potvrđeno od strane sudova i postalo međunarodno poznato kao precedent u jurisprudenciji o slobodi medija. Preživjeli iz Srebrenice su naveli knjigu kao dokaz u svojoj tužbi u kojoj je utvrđena odgovornost nizozemske države.
Dugogodišnji pritisak ostavio je lični trag, navodeći Giltaya da produbi svoj duhovni život. Nakon tri godine učenja, dovršio je halachičku konverziju u judaizam, koju je 2025. potvrdio međunarodni rabinski sud.
Filozofkinja Hannah Arendt opisuje kako institucionalno zlo rijetko čine monstrumi, već službenici koji odbijaju donositi moralne sudove. Ta opaska osvjetljava šutnju koja ovdje traje već decenijama.
Šutnja se nastavlja. Tako i rad. Majke Srebrenice još uvijek čekaju pravdu.
Za upite medija ili drugu korespondenciju, slobodno kontaktirajte autora na.
Dijelite ove e-knjige slobodno — kao počast borbi protiv cenzure!
