General zataškavanja

Holandska knjiga razotkriva
skandal u obavještajnoj službi

General sa tri zvjezdice koje krase njegovu uniformu, postavlja privatnog špijuna da njuška oko komercijalne kompanije. I to ne bilo koga: to je generalova vlastita žena. Rat klanova unutar holandske obavještajne službe, u kojem građani koji ništa ne sumnjaju bivaju žrtve. Takav način rada bi se očekivao u Sjevernoj Koreji, a ne u Niskim Zemljama. Ipak, upravo to je autor Edwin F. Giltay iskusio – on živopisno opisuje sagu u Generalu zataškavanja (holandski: De doofpotgeneraal ).

U svojoj knjizi, gospodin Giltay oslikava prilično očigledan čin agenata tajne službe koji se infiltriraju u kompaniju za pružanje internet usluga gdje je on radio. U početku, uhoda je pokušala regrutovati gospodina Giltaya kao vojnog analitičara. Istovremeno je, ipak, i sama bila nadgledana. U samom korijenu ovog odmjeravanja snaga unutar holandske vojne obavještajne službe je bila neslavna rolna filma o Srebrenici koja je prikazivala ratne zločine, koju su slučajno razvile Holandske Oružane snage. Oficir zadužen za njegovo regrutovanje je namjeravala da objelodani da film nije uopšte izgubljen – infomacija koja bi bez sumnje učinila neizvjesnim status određenog generala sa tri zvjezdice.

General zataškavanja opisuje ovaj skandal špijunaže i služi kao činjenično svjedočenje kako je ova tajna operacija zataškavanja izmakla kontroli. U njihovoj tužbi protiv Nizozemske, Majke Srebrenice su upotrijebile knjigu kao jedan od mnogih dokaza koji potvrđuju njihove tvrdnje. Ona doprinosi njihovom mišljenju da holandska vojska dijeli odgovornost za genocid.

Izdanje je naljutilo vrhovne vođe. Nakon pritužbi iz krugova vojne obavještajne službe, knjiga je zabranjena. Ipak, Apelacioni sud u Hagu je presudio da njena istinitost nije upitna i poništio zabranu knjige. Štaviše, Apelacioni sud je potvrdio važnost publikacije za javno mnijenje o Srebrenici. Pročitajte sve ove i najnovije događaje u trećem ažuriranom izdanju.

De doofpotgeneraal od Edwin F. Giltay
Treće revidirano nizozemsko izdanje
Godina izdanja: 2022 | 258 stranice
Meki povez: 22.90 €

Od sada dostupno: Treće revidirano izdanje

DEN HAG | 6. APRILA 2022. – Treće revidirano nizozemsko izdanje Generala zataškavanja upravo je objavljeno. Nekada zabranjeni istiniti triler sada je nadopunjen najnovijim razvojem situacije i novim izvorima materijala.

Holandija prikrila fotografije mrtvih Bošnjaka u Srebrenici

Holandski publicista Edwin Giltay razotkrio je aferu zataškavanja * jer su fotografije koje je snimio oficir Johannes Rutten dokaz početka genocida u Srebrenici. Pročitajte manje

Holandija je zemlja koja snosi [djelomično] odgovornost za genocid počinjen u Srebrenici 1995. godine a činjenica da holandski bataljon koji je bio stacioniran u UN-ovoj zaštićenoj enklavi nije ništa poduzeo kako bi spriječio ubijanja trauma je koja proganja holandsko društvo čak i dva desetljeća nakon što su se tragični događaji odvili.
Inertnost holandskih vojnika bila je dio holandske vojne strategije koji su, kako kaže Edwin Giltay, pisac knjige The Cover-up General, bošnjačko stanovništvo Srebrenice „prepustili“ vojnicima Vojske RS-a. U tim dramatičnim trenucima holandski oficir Johannes Rutten napravio je fotografije na kojima se vidi devet bošnjačkih leševa, što je dokaz vremenskog početka genocida, jer su snimci napravljeni 13. jula, dakle samo dva dana nakon pada Srebrenice.

U vašoj knjizi iznosite tezu da su holandski vojnici tokom pada Srebrenice snimili „kompromitirajuće“ fotografije. Da li su te fotografije snimljene po naređenju pretpostavljenih ili je vojnik koji ih je snimio radio to na svoju inicijativu i da li se na fotografijama nalaze prizori koji svjedoče da su vojnici vojske Republike Srpske (Srpske snage) počinili zločine genocida?

Iako vojnici holandskog bataljona nisu zaštitili Srebrenicu napravili su role fotografskog filma kao posmatrači Ujedinjenih nacija, veoma seriozno. Mnoge od tih fotografija su kasnije korištene kao dokaz počinjenih zlodjela, što je potvrdio i Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju u Hagu (ICTY). Ljiljana Piteša iz kancelarije tužilaštva u emailu koji mi je poslala 3. oktobra 2017 napisala je: “Željela bih podvući da je saradnja koju smo imali sa vojnicima holandskog bataljona, uključujući svjedočenje u našim slučajevima, bilo esencijalno za procesuiranje zločina genocida koji se dogodio u Srebrenici“.
S druge strane, samo je ograničen broj fotografija dospio do ICTY-a. Holandski advokati Klaas Arjen Krikke i Michael Ruperi, koji su zastupali preko 200 veterana iz holandskog bataljona u osmišljenoj pravnoj tužbi protiv njihovih bivših poslodavaca, požalili su se 28. novembra 2016, u članku koji je objavila holandska novinska agencija ANP, da je mnogo fotografija koje su načinili njihovi klijenti uništeno i da su to učinili njihovi pretpostavljeni. Ostatak fotografija oduzela im je vojno – obavještajna služba odmah po povratku iz Bosne. Advokat Krikke dodao je zlokobno: “Na vojnike holandskog bataljona izvršen je pritisak da ne objavljuju te fotografije“.
Želim napomenuti sljedeće: ne mogu tvrditi kao nespornu činjenicu da su vojnici holandskog bataljona primili naredbu da prave fotografije u Srebrenici. U svojoj knjizi opisujem, iz pozicije svjedoka, unutrašnji špijunski skandal koji se odigrao u Holandiji, a kojim se nastojalo prikriti i zataškati postojanje fotografija. Pa iako mediji neprekidno opisuju knjigu kao „knjigu o Srebrenici“ u njoj ne iznosim informacije iz prve ruke o događajima koji su se desili 1995.

Po vašim tvrdnjama fotografije je načinio poručnik Johannes Rutten zajedno sa još dvojicom holandskih vojnika. Kada su snimljene fotografije i pod kojim okolnostima? Osim toga, holandska obavještajna služba tvrdi da su role s filmovima uništeni ali vi ste drugačijeg mišljenja. Postoji li mogućnost da se ti filmovi i danas nalaze u arhivi obavještajnih službi? U knjizi pominjete i radio emisiju u kojoj je neimenovani oficir holandske vojske posvjedočio kako su holandski vojnici pomagali srpskoj vojsci da „ukrca“ bošnjačke muškarce u autobuse kojima će biti odvedeni na masovna stratišta?

Poručnik holandskog bataljona Johannes Rutten načinio je fotografije dramatičnih događaja u Srebrenici. Prema njegovom svjedočenju pred Haškim tribunalom on je ”nadgledao nešto za šta je vjerovao da je asistiranje poručnika holandske vojske i nekolicine vojnika holandskog bataljona u deportacijama populacije pomaganjem muslimanskoj izbjeglicama da napuste područje“.
Druge fotografije poručnika Ruttena pokazale bi tijela devetorice mrtvih Bošnjaka koji su ubijeni malo prije nego će on doći na to mjesto. Krv se još slijevala niz tijelo leševa. Dok je još bio u tom području na Ruttena i njegove kolege pucali su vojnici srpskih snaga. Tako da su oni riskirali svoje živote snimanjem tih fotografija. Sve se to desilo 13. jula 1995. godine u Srebrenici, dakle dva dana nakon pada enklave.
Ono što je bilo alarmantno za holandske vlasti jeste da bi fotografije devet tijela bile dokaz da su Srbi počinili genocid, a za holandsku vojsku dovoljan dokaz da djeluju. Iako je kasnije sve negirano, najviši oficiri holandske vojske su bili svjesni šta se događa u vrijeme kada su zločini činjeni, baš kao što je pukovnik Rutten izvijestio svoje nadređene o tome šta je vidio.
„Kada se pukovnik (veteran holandskog bataljona Johannes Rutten) na koncu vratio u Holandiju predao je role filma holandskoj vojno – obavještajnoj službi na razvijanje. Kasnije je obaviješten da je došlo do greške u procesu razvijanja i da se fotografije ne mogu razviti“, stoji u njegovom svjedočenju pred ICTY-om. Međutim, Peter Rutten (nije u srodstvu s pukovnikom Ruttenom) koji je vodio službenu policijsku istragu o fotografijama koje je napravio Johannes Rutten ubijeđen je da iza svega stoji smišljena zavjera. Prema Peteru Ruttenu rolne fotografskog filma su pohranjene negdje u arhivi.

Tvrdite da su Ministarstvo odbrane, obavještajna služba i vojno – obavještajna služba Holandije uložili mnogo truda da spriječe objavljivanje fotografija. Zašto su poduzete toliko složene i kompleksne operacije zataškavanja?

Prikrivene fotografije nisu napravile samo ekstremno loš PR našoj zemlji. Kada bi se obznanile one bi bile od koristi u sudskom procesu koji majke Srebrenice trenutno vode protiv države Holandije. Sjećam se da sam čuo kako se njihov advokat Marco Gerristen žalio, tokom molbe koju je podnosio 6. oktobra 2016. apelacionom sudu u Hagu, o tome kako su ključne i suštinske informacije zadržane od holandske države i kako takvo ponašanje šteti njegovom slučaju. Sve su to razlozi zbog kojih je holandska vojno – obavještajna služba inicirala operaciju zataškavanja i služila se prijetećim mjerama da se fotografije ne pojave u javnosti.

[Aljazeera:] Iznosite i tezu da je na jednom sastanku u obavještajnoj službi donesena odluka da se učini sve kako se role filma ne bi pokazale javnosti pod izgovorom da se na taj način vojnici trebaju zaštiti. Zašto je donesena takva odluka?

Zaposlenica vojno – obavještajne službe, dok me pokušavala regrutovati kao analitičara 1998. godine, informisala me o tajnom sastanku na kojem je prisustvovala a na kojem se govorilo o zloglasnim rolama fotografskog filma koje je snimio poručnik Rutten. Prema njenim riječima iznesen je argument da ove fotografije ne bi nikada smjele biti objavljene u javnosti kako bi se zaštitili veterani holandskog bataljona. Jednom objavljene, u čitanim i popularnim magazinima, veterani bi mogli biti prepoznati od prijatelja koji bi onda mogli početi postavljati teška pitanja o njihovoj ulozi u Srebrenici. Ovo bi moglo biti dosadno za veterane…
Istina se prikriva u demokratskom društvu, to je šokantna istina. Fotografski dokazi početka genocida zataškani su od holandske vlade s ciljem da „naši momci“ mogu piti pivo sa svojim drugarima u lokalnim pubovima bez da budu izloženi propitivanjima o njihovom promašaju u Srebrenici.

Dok je ranije spomenuta uposlenica vojno – obavještajne službe bila neuspješna da me angažuje otkrio sam da je i ona sama tajno bila podvrgnuta nadzoru od drugog holandskog špijuna. Situacija je u potpunosti izmakla kontroli. U srcu ovog, u neku ruku rata, unutar vojno – obavještajne zajednice bile su zloglasne fotografije. Jedna frakcija željela je da objavi kako fotografije nisu u potpunosti izgubljene, dok je druga struja nastojala da ih zadrži u tajnosti.

Dalje, vaša knjiga je bila zabranjena u Holandiji ali je sud donio odluku da se omogući njeno objavljivanje. Ko je i zbog kojih razloga sprječavao njeno objavljivanje?

Ovaj skandal unutar vojno – obavještajne zajednice opisao sam u knjizi The Cover-up General 2014. Godinu dana nakon što je knjiga objavljena osoba koja me htjela regrutovati optužila me za ogovaranje i pokrenula je protiv mene pravnu tužbu, a sve uz podršku njenog bivšeg šefa iz obavještajne službe. Iznenađujuće, pobijedila je. Moja knjiga je zabranjena, što je bio jedinstven slučaj suzbijanja slobode izražavanja u Holandiji. Apelacioni sud u Hagu, s druge strane, rezolutno je poništio odluku. Na sreću, sudije koje su prostudirale sve dokaze, prepoznale su da je moja knjiga utemeljena na dokazima i presudila da je „tačna bez svake dvojbe“.
Stoga, The Cover-up General je ponovo izdata 2016. Dodao sam još osam poglavlja, opisujući svoju pobjedu za slobodu novinarskih prava.
Jedna od posljedica pravnog postupka je da ja više ne smijem otkrivati ime špijuna regrutera. Njeno ime mora ostati tajna.
The Cover-up General dobio je odlične kritike i preko 40 preporuka koje su dali članovi holandskog parlamenta, novinari koji se bave istraživačkim novinarstvom i vojni historičari. Čak je i ministarstvo odbrane moralo da reaguje nakon što mu je parlamentarna komisija naložila da razjasni šta je službeni stav ministarstva odbrane.
U odgovoru ministarstva pisalo je da moju knjigu „karakteriše lako čitljiv stil“ ali se tvrdi da je neistinita.
Međutim, ministarstvo je propustilo da prepozna presudu Apelacionog suda u Hagu i referirao se na raniju presudu koja je poništena. Ovo je veoma neizvjesno. Na nesreću, ministarstvo je bilo nespremno da razriješi skandal koji je osramotio oružane snage.
Srebrenica je najveći promašaj naše vojske, iako je vojsku potreslo nekoliko skandala prema kojima se neprimjereno odnosilo u bliskoj prošlosti. Izgleda da je postala praksa da se prema skandalima uspostavlja veoma neprofesionalan odnos.

Pišete i o tome da su se u vrijeme pada Srebrenice holandski vojnici ponašali neodgovorno, da nisu pružili nikakav otpor ili učinili bilo šta drugo da spriječe ubijanja ljudi. Kako objašnjavate njihovo ponašanje i nedostatak empatije i da li su holandski vojnici u Srebrenici dobili naređenje od komande holandske vojske da ne čine ništa i da li je „držanje po strani“ bila politika Holandije i holandske vojske?

Ne mogu naći riječi kojima bih opisao ponašanje holandskog bataljona u Srebrenici: Upravo su pripadnici holandskog bataljona razoružali Bošnjake u Srebrenici i obećali da će ih zaštititi. Štaviše, kada su Srbi pregazili enklavu, upravo su ih moji zemljaci predali na milost i nemilost njihovim arhineprijateljima, bez ijednog trenutka oklijevanja. Holanđani nisu ispalili niti jedan metak. Linije odbrane koje su iskopali Bošnjaci samo tako su predate u ruke srpskih trupa. Protivtenkovsko oružje iz holandskog arsenala nije uopšte korišteno.
Moram napomenuti da je 10. jula, dan prije nego će enklava pasti, Francuska ponudila pomoć holandskom bataljonu u sekciji snaga brzog odgovora kao i mogućnost izvođenja napada vrhunskim helikopterima Tiger i njihovim posadama. Svaki od ovih helikoptera mogao je lako eliminisati srpske tenkove za svega nekoliko minuta. Kako god, Holandija je odbila prihvatiti njihovu ponudu.
Ništa ne raditi i ne miješati se bila je tadašnja politika holandskog bataljona. Još za vrijeme obuke za misiju vojnici tog bataljona podučavani su kako tamo nema dobrih i loših momaka. Oni su samo trebali čekati svoje vrijeme. Zračna podrška je obećana u slučaju da se nešto dogodi.

Da li je Srebrenica najveća holandska kolektivna trauma modernog vremena?

Genocid u Srebrenici je najbolnija kolektivna trauma naše zemlje. Posebno je teško Holandiji da iznađe riječi za ovu sramotu ove tragične epizode, kada je već toliko mnogo laži izrečeno od vlasti. Transparentnost je ključna po mome mišljenju, ali čini se da holandska vojno – obavještajna služba misli drugačije.
Još jedna napomena: Zastrašujuće je da je u našoj navodno civiliziranoj zemlji legalno da naše tajne službe zastrašuju holandske građane i šire dezinformacije a sve u interesu države.

*) Ovo zataškavanje na vidjelo su iznijeli drugi holandski mediji.

Parlament: Ministar mora odgovoriti

DEN HAG | 14. SEPTEMBAR 2017. – Odbor za odbranu pri Predstavničkom domu je jednoglasno odlučio danas da Ministar odbrane mora pružiti objašnjenje autoru Giltayu. Preneseno u TV programu o aktuelnostima Hart van Nederland. Pogledajte video isječke sa parlamentarkom Sadet Karabulut.

‘Vojska dobro poznaje metode zatrašivanja’

Upleo se u mrežu intriga i rivaliteta unutar holandske vojne obavještajne službe. Svoja iskustva je dokumentovao na papiru u Generalu zataškavanja. Dokumentarni triler je zabranjen odlukom suda, ali je ta odluka poništena na Apelacijskom sudu u Den Hagu. Zbog toga je autor Edwin F. Giltay nedavno objavio revidirano izdanje svoje knjige. Pročitajte manje

‘1998. godine — tada sam imao 27 godina — prijavio sam se za posao u holandskoj Kraljevskoj mornarici, i ostavio dobar utisak. Ubrzo nakon toga su me njihove kolege iz vojne obavještajne službe pokušali regrutovati; jedna od njihovih operativki me je pitala da postanem vojni analitičar. Ona se infiltrirala u ured kompanije za pružanje internet usluga Casema gdje sam u to vrijeme radio. Cijelo to vrijeme je ona, zapravo, bila tajno nadgledana od strane drugog špijuna i ova situacija je potpuno izmakla kontroli. U samom korijenu ovog odmjeravanja snaga unutar vojne obavještajne službe bila je zloglasna rolna fotografskog filma o Srebrenici koja je oslikavala ratne zločine. Jedna od strana je htjela objelodaniti da snimci na filmu nisu uopšte izgubljeni, druga je htjela držati ovu informaciju skrivenu.’

Zar nisu ove snimke greškom izradile holandske Oružane snage?
‘Radeći kod pružatelja internet usluga, pomenuta regruterka se požalila na nekoliko problema unutar vojne obavještajne službe. Rekla nam je da snimci o Srebrenici uopšte nisu izgubljeni. U stvari, ona je tvrdila da je lično vidjela fotografije. Njeni protivnici su je pratili preko uhode koja je, kako se ispostavilo, bila niko drugi do supruga generala Ad van Baala. Prema mojim informacijama, on je zaposlio svoju ženu kao privatnog špijuna. Van Baal je bio zamjenik komandanta holandske Kraljevske vojske u vrijeme dešavanja Srebreničke drame. Kada bi ove slike dospjele u javnost, to bi predstavljalo gubitak reputacije za njega i za oružane snage kakav nije viđen. Mi ovdje govorimo o početku genocida od strane Srba, u vrijeme kada je holandski bataljon bio tamo da zaštiti Srebrenicu. Iako su to porekli, vrh holandske vojske je bio potpuno svjestan grozota koje su se događale.’

Holandska vojska neće pozdraviti objavljivanje tvoje knjige.
‘Bivša regruterka je započela sudski spor protiv mene, tvrdeći da sam kriv za klevetu. Prema njoj, ja sam ocrnio njenu reputaciju. Prilično neobično: General zataškavanja je u ovom trenutku bio dostupan već skoro godinu dana. Dok smo bili na sudu, ona nije predočila nijedan dokaz koji bi potkrijepio njezine optužbe. Ona nije prikazala nijedan dokaz koji bi podržao njene prigovore. Dokumentacija koju sam ja predočio, dokazala je da je moja priča istinita. Ipak, knjiga je zabranjena, što je bilo potpuno neshvatljivo. Takva zabrana slobode štampe je jedinstvena u Holandiji. Apelacijski sud je, ipak, odlučno poništio ovu presudu. Srećom, sudije su prepoznale da je moja knjiga zasnovana na činjenicama. Zaista ne, nije me tako lako ušutkati.’

Da li se ministarstvo odbrane ikada umiješalo u intrige unutar vojne obavještajne službe?
‘Naprotiv. Nakon što sam zatražio od vlasti da istraže Casema aferu, bio sam na sve moguće načine spriječavan. U stvari sam bio zastrašivan. Ovo sam opisao u novom izdanju Generala zataškavanja, i dobro dokumentovao. Kada uzmete u obzir kako su različite obavještajne agencije pokušale da izvrše pritisak na mene, kako su me pokušali diskreditovati: to vam daje prilično dobar uvid u način rada naših uhoda. Vojska je uvijek znala kako zatrašiti; mnogi među bivšim vojnim osobljem Vam mogu ispričati par stvari o tome. Kada jednom javno iznesete prljavi veš vojske, osuđeni ste na nevolje. Moja priča je jedna od mnogih.’

Šta se nadate da će Vaša knjiga postići?
‘Jako bih bio zadovoljan kada bi se Casema afera uopšte istražila. Obavještajno osoblje je odgovorno za nelegalnu infiltraciju, zastrašivanje, provalu i krađu. I volio bih vidjeti razjašnjenom sumnjivu ulogu koju je igrao general Van Baal. Odgovarajući zadatak za ministarstvo odbrane. Što je još važnije: ova mračna afera vezana za Srebrenicu mora biti razjašnjena: poslije svega - ovdje se radi o genocidu. Vladino zastrašivanje koje sam lično iskusio, koliko god da je skandalozno, u usporedbi sa ovime je nebitno. Ukoliko bi vojska pokušala ponovo da me spriječi, pa, svi pokušaji dosada da me ušutkaju su se pokazali neuspješnima. Suprotstaviću im se u bilo koje doba.’

Zataškane srebreničke fotorolne štite holandske veterane da bi u miru popili čašu piva!

Edvin Giltej, holandski pisac, autor zabranjivane knjige o dokazima genocida

Općepoznato je da su na tim fotorolnama fotografije ubijenih Bošnjaka Srebrenice, a tamo bi se mogle nalaziti i fotografije vojnika Dutchbata koji su pomagali Srbima u deportaciji bošnjačkoga stanovništva. Imam mučna iskustva s agentima tajne službe, no general Van Bal i vojna tajna služba (MID) sada su osramo ćeni. Pročitajte manje

Edvin Giltej (Edwin Giltay – 47), holandski pisac, autor je prošle godine zabranjene knjige “De doofpotgeneraal” (“General zataškavanja”), jedne od rijetkih zabranjenih u historiji zemlje ponosne na široke slobode. Knjiga govori o holandskom bataljonu u Srebrenici čiji je jedan pripadnik zabilježio zločine u bazi u Potočarima jula 1995. godine, ali je fotorolna kasnije nestala bez traga u laboratoriju u Hagu.
Nedavno je Giltej objavio drugo, prošireno izdanje jer je prvo razgrabljeno nakon šokantne sudske zabrane. Iako je riječ o tzv. špijunskom skandalu (“Casema aferi”), koji se desio u prostorijama holandskog internet-provajdera “Casema”, centralno mjesto su, navodno, nestale i zagubljene fotorolne [djelomično] napravljene u kampu holandskog bataljona (Dutchbat) u Potočarima, u dramatičnim danima genocida u Srebrenici.

Neželjeni svjedok

Autor uzbudljivog “non fiction” špijunskog trilera rado se odazvao pozivu da govori za “Dnevni avaz” jer je i sam tokom pisanja knjige kao i za potrebe odbrane na sudu postao blizak s tragedijom srebreničkih Bošnjaka s kojima danas dijeli iskrenu bol. U intervjuu za naš list Giltej govori o knjizi kojoj je u aprilu ove godine ukinuta sudska zabrana, a glavna tema ove kompleksne priče su “nestale” srebreničke fotorolne.

Zašto je Vaša knjiga izazvala toliko nemira u Holandiji da je i sam sud morao arbitrirati?

– Prije svega, činjenica je da sam ja holandski državljanin koji je bio neželjeni svjedok jednog vojnoobavještajnog skandala u mojoj zemlji. Riječ je o internoj borbi unutar vojnoobavještajnih struktura: jedne grupe koja je htjela zloglasne fotorolne iz Srebrenice držati skrivene, dok su se drugi zalagali za istinu o tome i trudili da ona izađe u javnost. Ova bitka se vodila preko moje i glava mojih kolega u jednoj holandskoj firmi. Znate, ko god je imao mučna iskustva s agentima tajne službe nije mu svejedno o tome pričati.
Također, teško je bilo sve “puzle” postaviti na njihovo mjesto. Opservirao sam špijunske intrige na mom poslu uz veliku dozu zbunjenosti i, priznajem, imao sam poteškoća da ispričam moju priču. I, na kraju, kada sam se već našao u središtu svih tih obavještajnih faca, mnogih informacija koje su kolale u vezi s tim skandalom zataškavanja fotorolni iz Srebrenice pa tako dolazile i do mene, odlučio sam u cijelu aferu dublje proniknuti i objaviti knjigu. Knjiga “De doofpotgeneraal” objavljena je 2014. godine i dobro je prihvaćena.
Mediji su pisali o njoj, a godinu kasnije glavni lik iz knjige, bivši zapovjednik kopnenih snaga, general Van Bal (Baal) izjavio je kako sam sve izmislio, a bivši špijun ministarstva odbrane pokrenuo je potom sudsku parnicu. Ipak, Sud u Hagu u aprilu ove godine presudio je da je moja knjiga bazirana na dovoljno činjenica. General Van Bal i vojna tajna služba (MID) sada su osramoćeni. […]

Jeste li otkrili šta se tačno nalazilo na spornim fotorolnama?

– Ne, ali je općepoznato da su na tim zloglasnim, zataškanim fotorolnama fotografije ubijenih Bošnjaka Srebrenice. Te fotografije su snimljene dva dana nakon pada grada. One pokazuju da je Dutchbat još i prije nego što je počeo pokolj naroda znao da Srbi egzekutiraju Bošnjake. Također, tamo bi se mogle nalaziti fotografije vojnika Dutchbata koji su pomagali Srbima u deportaciji bošnjačkoga stanovništva.

Previše laži

“Casema afera” koštala je posla šefa MIDa i jednog visokopozicioniranog nižeg zvaničnika. Jeste li Vi tada čuli nešto novo o srebreničkom genocidu i stidite li se kao obični Holanđanin uloge Dutchbata?

– Jedan agent MID-a informirao me je na mom radnom mjestu tada u “Casema” da je fotorolna jednostavno zataškana da bi se holandski veterani iz Srebrenice kasnije zaštitili na teniskom terenu ili u kafani. Kao, nakon publiciranja fotografija oni bi se u slobodno vrijeme nekada mogli suočiti s prijateljima i biti propitivani o njihovoj ulozi u srebreničkoj drami, a to bi bilo neugodno za njih. Istina je potresna: fotodokazi [o početku] jednog genocida zataškani su u ladicama tako da bi veterani mirno i neometano popili čašu piva u kafani.
Njihov zadatak kao UN posmatrača ratnih zločina nad muškarcima koje su morali štititi postao je očigledno manje bitan od zaštite njihove reputacije kod prijatelja. Ispada da holandskom ministarstvu odbrane rasvijetliti jedan genocid apsolutno nije prioritet. Ne, u pitanju je stvaranje slike i njegovanje dobrog imena naših momaka, o tome se radi.
Naravno, mene je užasno stid kao Holanđanina postupka vojnika Dutchbata. Kraljevske kopnene trupe trebale su narediti vojnicima da Bošnjake, u slučaju napada, zaštite od bosanskih Srba. Ministarstvo odbrane je njih trebalo osposobiti da ispune tešku misiju, ali je prioritet bio sigurnost Dutchbata, koji je spašavao vlastitu kožu.
Uzgred, moja kritika nije upućena individualno vojnicima Dutchbata. Odgovorno lice po zapovjednoj strukturi koje je trebalo štititi Bošnjake je Hans Couzy, komandant kopnenih trupa, i njegov zamjenik Ad van Bal (Baal). Oni nisu uradili svoj posao. Pazite, holandski vojnici ipak rade što trebaju, prave fotografije, filmuju šta se zbiva, a vojno rukovodstvo je to koje zataškava dokaze. Ministarstvo odbrane je napravilo nešto još gore, da danas, više od 20 godina nakon svega, još ne nudi odgovore na brojna pitanja. Naprotiv, mnogi veterani Dutchbata koji sada otvaraju tu knjigu su od tajne vojne službe zastrašivani, kako su mi i sami rekli. Ako si u ovoj zemlji tako nezgodan svjedok, riskiraš da se država okrene protiv tebe. Tako pokušavaju uzdrmati stubove na kojima stoji vaš život kao što su finansije, partner, posao i prijatelji. Pritisak je takav da te prisile da šutiš. Ja ipak mogu kao građanin o tome pričati.

Je li Srebrenica i dalje nacionalna trauma za Holandiju, kako tvrdite u knjizi, i šta je rješenje?

– Apsolutno. Taj proces je težak jer se u Holandiji o Srebrenici puno lagalo. U svakom slučaju, suštinski je da Ministarstvo odbrane pokaže transparentnost. Osim toga, oni neće moći dugo zloupotrebljavati tajnu službu da ušutkaju kritički opredijeljene vojnike i građane koji vlastitu priču o Srebrenici žele podijeliti s javnošću.

Arhivi tajnih službi

Ako su zataškane, gdje su te fotorolne, hoće li ikada biti prezentirane javnosti?

– Mislim da je nedavno Peter Ruten (Rutten) iz specijalnih policijskih snaga koje su vodile istragu o fotorolnama izjavio da je to u “nekom od arhiva” pohranjeno. Ista sudbina mogla bi biti i s izrađenim fotografijama. […]

Poništena odluka o čuvenoj knjizi

DEN HAG | 12. APRIL 2016. – Apelacioni sud u Hagu je presudio danas da dokumentarni triler General zataškavanja više nije zabranjen. Medijska kuća ThePostOnline je snimala sjednicu Suda, pogledajte video isječke sa Giltayevim advokatom Jurianom van Groenendallom i sa trojicom apelacionih sudija.

Od 8. juna 1998. godine radim u agenciji za zapošljavanje u Casemi na usluživanju internet klijenata. Moja ambicija je, ipak, da služim svojoj zemlji. Kada sam se prijavio za posao oficira u marincima, vojni psiholog me je pohvalio za moje bogato radno i životno iskustvo, ali me je odbio iz razloga što je moja ličnost ocijenjena kao ’previše snažna da bi se slomila'.

Početkom jula, dva zaposlenika na privremenom radu u konkurentnoj agenciji ulaze u odjel u Casemi. Oba su u vezi sa Holandskim oružanim snagama:

Monika (34) otkriva svima da osim svog privremenog posla radi i za Holandsku vojnu obavještajnu službu MID. Dok se otvoreno žalila na MID, bila je posebno kritična zbog zataškavanja ozloglašenog fotografskog filma, koji je zabilježio neuspjeh mirovnih snaga naše vojske u bosanskom gradu Srebrenici 1995. godine. Monika me potiče da pratim ovoj skandal. Prema njenim riječima, neki ljudi u vojsci su odlučni da spriječe objavljivanje fotografija. Ipak, ona i njezin šef – hrabri pukovnik marinaca – protive se ovom zataškavanju, stav vrijedan divljenja.

Ina (srednjih godina) je malo rezervisana. Nakon što je slučajno pomenula muža, prestrašilo ju je moje interesovanje za njegovo ime i vojnu poziciju. Ina ne govori. Ipak, razgovarajući jednog dana sa Monikom o ljubavi svog života, ona ga naziva ‘moj Ad’. Također, slučajno sam čuo jednom Inino javljanje na telefon kada kaže ‘Van Baal’ umjesto svog djevojačkog prezimena – a potom kako se izdašno izvinjava.

Osmog jula moja šefica mi kaže da nedostaje njena iskaznica. Ona smatra da je teško u to povjerovati, ali da sumnja da je iskaznicu ukrala Ina.

Nekoliko dana kasnije, kada Monika nije bila tu, iskrsla je priča o njenom neobičnom poslu. U šali komentarišem: ‟Ona je špijun!“ Iako je to rečeno u šali na Monikin račun, Ina je uplašena kao da je ona ta koja je razotkrivena. Počevši sumnjati u Inu, odlučujem da joj se prikradem u jednom trenutku, dok je bila za svojim stolom. Vireći preko njezinog ramena, vidim kako Ina piše bilješke o Monikinim komentarima na rolu filma o Srebrenici. Postajem potpuno zbunjen.

Dok razgovaramo o svojim karijerama na prvoj zajedničkoj pauzi 14. jula, Monika mi nudi posao analitičara u MID-u. Moj zadatak bi bio pisanje izvještaja o raspoređivanju naših Oružanih snaga. Monika je uvjerena da bih ja bio vješt u opisivanju različitih konflikata.

Slijedećeg dana Monika i ja smo zatečeni bljeskom kamere. Ina samo što je otišla u toalet kada je uljez počeo da nas fotografiše dok sjedimo za svojim stolovima. Špijun potom bježi u autu koji vozi njegov pomagač. Svi su u šoku – pozvana je policija. Uljez je sigurno koristio iskaznicu osoblja jer je ušao u zgradu bez aktiviranja alarma. Ali zašto? Na našem spratu se ne drže nikakve tajne naše firme. I zašto registarska tablica auta za bijeg nije nigdje registrovana?

Završavam sa privremenim poslom – Monikina i Inina agencija je jeftinija – i počinjem se viđati sa Jasperom (21), bivšim kolegom. On mi govori da Monika plače u Casemi zbog otpuštanja njenog nadređenog od strane direktora MID-a i da će i ona također napustiti vojsku.

Zabrinut zbog intriga, pišem državnom ombudsmanu koji zatim traži od ministra odbrane objašnjenje šta se dogodilo. Poslije toga izlazi izvještaj MID-a u kojem Monika potvrđuje da mi je savjetovala da se pridružim MID-u, ali također tvrdi da sam ’potpuno lud’ i da sam otpušten iz Caseme zbog 'nedoličnog ponašanja'. Da se čovjek zapita ko je ovdje lud. Činjenica je da mi i moja agencija za zapošljavanje i Casema šalju preporuke u vezi sa mojim radom.

U međuvremenu, preko zajedničkog prijatelja, visokorangirani službenik holandske Nacionalne bezbjednosti BVD mi objašnjava intrige:

Kada sam se prijavljivao za posao u marincima, izvršena je moja provjera, i moja prošlost muškog eskorta je izašla na vidjelo. Psiholozi su me morali odbiti zbog toga, te pronaći legalan razlog za to. Zbog toga i sulud razlog moje odbijenice. Uprkos tome, moj život i životno iskustvo su smatrani korisnim za obavještajni rad – kao ljubavnog mamca? – MID je smatrao da je u redu da mi pristupe. Poslije toga, Monika je raspoređena u Casemu da me regrutuje. Ovo je, ipak, primarno bila varka da uhvate nju, jer je bilo mnogo lakše da me samo pozovu. Ina je bila unajmljena da se također infiltrira da posmatra Moniku, jer se pojavila ogromna sumnja u njen rad kao tajnog agenta.

Kada je Ina u pitanju, ona uopšte nije imala iskustva kao špijun. Uprkos tome, bila je raspoređena na ovaj zadatak od strane svog visokopozicioniranog supruga u vojsci koji je bio na čelu zadatka. Ina se brzo kompromitovala kada je ukrala iskaznicu za upad, kao i pisanjem bilješki o Monikinom izdavanju državnih tajni. Uprkos tome, porodična operacija je uspjela. Inine bilješke i uljezove fotografije koje dokazuju Monikinu kontroverznu infiltraciju se iskorištene da pritisnu Moniku i njenog nadređenog da napuste MID. Unutarnje protivljenje zataškavanju o Srebrenici je neutralizovano, a Monika je sumnjala da sam je ja odao.

U junu 1999. godine javljam se glavnom javnom tužiocu zbog lažnog izvještaja MID-a, koji je izdao ministar odbrane. Ministar smjenjuje direktora MID-a i zamjenika direktora samo dvije sedmice kasnije. Uprkos tome, ombudsman objavljuje ministrovu klevetu u svom onlajn izvještaju o slučaju i ne provjeravajući je. On ignoriše dokaze koje sam predočio, smatrajući da se nikakve intrige nisu dogodile.

Pokrenute su također i druge mjere da me ušutkaju. Ranije, Monika je naredila Jasperu da me prestane viđati – on je napisao svjedočenje o tome, postiđujući time MID. Primjer još više uzbunjujuće namještajke se odnosi na poziv za posjetu Parizu. Službenik BVD-a me upozorava da, kako bi me stavili iza rešetaka, francuska vojna tajna služba DGSE mi priprema zamku, po nalogu MID-a. Plan je da mi smjeste trgovinu drogom u međunarodnom vozu.

Ništa od ovoga nije propisno razmotreno, čak ne ni poslije intervencije Njezinog veličanstva kraljice Beatrix nakon mog zahtjeva. Nacionalni interes je važniji od tvog, objašnjava mi moj kontakt u BVD-u.

Kako ga vrh vojske nastavlja obmanjivati, ministar odbrane odlučuje napustiti funkciju u aprilu 2002. godine. Nakon toga, cijela holandska vlada podnosi ostavku zbog genocida u Srebrenici. Komandant Holandske kraljevske vojske, general Ad van Baal također podnosi ostavku. Dobivši nadimak ‘General zataškavanja’, on je postavljen na naslovnicu državnog dnevnog lista. Uz njega je njegova voljena supruga; prepoznajem njeno preplašeno lice – to je Ina.

Van Baal je potajno rehabilitovan godinu dana kasnije, kada postaje glavni inspektor Oružanih snaga. U namjeri da vidim kakva osoba je general, izazivam Van Baala na njegovom novom poslu. Zahtijevam od njega da riješi ovu aferu, koja je započela naredbom da se ukrade iskaznica moje nadređene, i završila ušutkivanjem onih koji su kritikovali zataškavanje fotografija, zabilježenih od strane njegove trupe, a koje su dokaz predstojećeg srebreničkog genocida. U svom odgovoru, Van Baal izbjegava svoju odgovornost – kao što je to uradio u Srebrenici. On me upućuje na ministra odbrane, kojem sam poslao primjerak Generala zataškavanja prije zvaničnog izdanja, u martu 2014. godine.

Moj zaključak: Skrivanje dokaza ratnih zločina šteti međunarodnom pravu i vladavini zakona u našoj državi. Oružane snage su mi pristupile kako bih pisao obavještajne izvještaje i opisivao umiješane strane u konfliktu. U interesu države, ja ovime ispunjavam dužnost – spreman za službu!

☆ ☆ ☆

U julu 2015. godine, udruženje ‟Majke Srebrenice“ iskoristilo je knjigu kao jedno od mnogih svjedočenja u prilog tužbi teškoj milijardu eura protiv Holandije, kako bi vratile svijest da naša vojska dijeli odgovornost za genocid nad njihovim muževima i sinovima, i skrivane fotografije to dokazuju.

Mjesec dana poslije, Van Baal tvrdi kako je General zataškavanja dijelom zasnovan na mašti, bez davanja ikakvog dokaza koji bi potvrdio te optužbe. Nikakvog dokaza nije bilo ni kada me je Monika tužila zbog klevete. Ipak, sudija – priznavajući da nije do kraja pročitao knjigu – zabranjuje je. I još izdaje zabranu objavljivanja. Meni je posljedično zabranjeno da više govorim o ovom državnom skandalu, dijelu svog vlastitog života, uz rizik kazne do 100.000 eura.

Nepokoleban, ulažem žalbu na presudu o cenzuri. Sa desetinom dokaza u svoju korist, dobijam slučaj po svim osnovama. Apelacioni sud u Hagu presuđuje da tačnost knjige nije upitna i potvrđuje njenu važnost za javnu debatu o Srebrenici. Kako je veliki publicitet često zaštita za zviždače, također je važno što je ova važna pobjeda za slobodu štampe objavljena širom svijeta. U septembru 2016. godine, General zataškavanja je ponovo objavljen – ovoga puta sa novim poglavljima o mojoj potrazi za istinom i pravdom. Treće ažurirano izdanje objavljeno je u aprilu 2022.

☆ ☆ ☆

Iz pravnih razloga, izmilšljeno ime Monika je korišteno za špijuna regrutera. Kada je u pitanju moj bivši ljubavnik, ovde sam ga nazvao Jasper kako bih ga zaštitio.

Holandska knjiga razotkriva
skandal u obavještajnoj službi

Holandski ombudsman gubi na sudu

Od sada dostupno: Treće revidirano izdanje

Holandija prikrila fotografije mrtvih Bošnjaka u Srebrenici

Parlament: Ministar mora odgovoriti

‘Vojska dobro poznaje metode zatrašivanja’

Zataškane srebreničke foto-rolne štite veterane da bi u miru popili čašu piva!

Poništena odluka o čuvenoj knjizi

Sud u Hagu zabranio knjigu o Srebrenici

Holandska knjiga razotkriva skandal u obavještajnoj službi

Holandski ombudsman gubi na sudu

Od sada dostupno: Treće revidirano izdanje

Holandija prikrila fotografije mrtvih Bošnjaka u Srebrenici

Parlament: Ministar mora odgovoriti

‘Vojska dobro poznaje metode zatrašivanja’

Zataškane srebreničke foto-rolne štite veterane da bi u miru popili čašu piva!

Poništena odluka o čuvenoj knjizi

Sud u Hagu zabranio knjigu o Srebrenici

Holandska knjiga razotkriva
skandal u obavještajnoj službi